Ekonomski najpovoljnija ponuda - sve se mijenja, a ipak sve ostaje isto!

U veljači 2015. godine donesen je novi paket direktiva iz području javne nabave, i to Direktiva 2014/24/EU koja se odnosi na javne naručitelje, Direktiva 2014/25/EU koja se odnosi na sektorske naručitelje i Direktiva 2014/23/EU koja se odnosi na koncesije.

Direktive su donijele mnogo novosti koje će zasigurno utjecati na provedbu javne nabave u Hrvatskoj, naravno od onog trenutka kada će nacionalni propis(i) koji će transponirati navedene direktive stupiti na snagu (države članice dužne su prenijeti direktive do 18. travnja 2016.).

U ovom članku ukratko ćemo se osvrnuti na nove odredbe o kriteriju za odabir ponude.

Vrlo brzo nakon što su nove direktive ugledale svjetlo dana, na domaćem terenu počele su se širiti (dez)informacije, uključujući i poneke natpise u medijima te najave raznih edukacija na tu temu „da se ukida kriterij najniže cijene te da će uskoro jedini dozvoljeni kriterij biti – kriterij ekonomski najpovoljnije ponude“.

To je terminološki točno, ali suštinski potpuno netočno!

Članak 67. Direktive 2014/24/EU određuje da javni naručitelji temelje dodjelu ugovora o javnoj nabavi na ekonomski najpovoljnijoj ponudi.

Na prvi pogled zaista se čini da ova odredba ograničava naručitelje u odabiru najniže cijene. Međutim, detaljnije čitanje odredbe otkriva da tome baš i nije tako. Više je kriterija koje naručitelj može odabrati za odabir ponude te je i nadalje moguće odabrati ponudu na temelju najniže cijene.

Prosječnom čitatelju Direktive članak 67. nije jednostavan za razumijevanje bez detaljne, višestruke analize i, što je najvažnije, povezivanja s drugim odredbama. Ustvari, konačna verzija ove odredbe rezultat je kompromisa između Europskog parlamenta i Komisije koji su imali različite stavove po ovom pitanju. Dok je prvobitni prijedlog Komisije zadržao dosadašnji izbor između kriterija najniže cijene i ekonomski najpovoljnije ponude, Parlament je želio u potpunosti ukinuti kriterij najniže cijene. U konačnici, kompromis je rezultirao nažalost nejasnim tekstom članka 67. kojeg je vrlo teško shvatiti bez čitanja uvodnih odredaba Direktive.

Uvodna odredba 89 Direktive pojašnjava da je „ekonomski najpovoljnija ponuda” prevladavajući koncept, budući da bi sve pobjedničke ponude naposljetku trebale biti odabrane u skladu s onime što pojedini javni naručitelj smatra da je ekonomski najpovoljnije rješenje između ponuđenih.

Ono što je jasno iz čitanja nove odredbe jest da je značajan naglasak stavljen na mogućnost odabira puno šireg raspona faktora za odabir ponude osim samo cijene.

Sljedeći komentari odnose se na našu interpretaciju novih odredaba Direktive.

Dakle, ekonomski najpovoljnija ponuda sa stajališta javnog naručitelja može se utvrditi na temelju:

  • Cijene, ili
  • Troška, ili
  • Najboljeg omjera između cijene i kvalitete.

 

Cijena

Naručitelj može i dalje koristiti cijenu kao jedini kriterij za odabir ponude. Razlika u odnosu na prethodnu Direktivu 2004/18/EZ jezične je naravi. Ovaj se kriterij više ne zove „samo najniža cijena“ nego „cijena“.

Novost kod ovog kriterija je činjenica da države članice mogu odrediti da naručitelji ne smiju koristiti samo cijenu ili samo trošak kao jedini kriterij za dodjelu ili njihovu primjenu mogu ograničiti na određene kategorije javnih naručitelja ili određene vrste ugovora. Dakle, ova opcija stoji na raspolaganju zakonodavcu pri prenošenju direktive.

Također, imamo još jednu novu odredbu prema kojoj je moguće da naručitelji odrede cijenu (ili trošak) kao fiksnu na temelju čega će se gospodarski subjekti nadmetati samo po kriterijima kvalitete.

 

Trošak

Kada je kriterij odabira trošak, mora se primijeniti pristup isplativosti. Trošak životnog vijeka jedan je primjer primjene pristupa isplativosti i njemu je posvećen prilično detaljan članak 68. Direktive. Taj članak omogućava da se naručitelji odmaknu od evaluacije isključivo nabavne cijene proizvoda. Pa tako trošak životnog vijeka obuhvaća, do relevantnog stupnja, sve ili dio sljedećih troškova proizvoda, usluge ili radova:

(a) troškove koje snosi javni naručitelj ili drugi korisnici kao što su:

i. troškovi nabave;

ii. troškovi uporabe kao što je potrošnja energije i drugih resursa;

iii. troškovi održavanja;

iv. troškovi kraja životnog vijeka kao što su troškovi prikupljanja i recikliranja;

(b) troškove pripisane okolišnim vanjskim učincima povezanim s proizvodom, uslugom ili radovima tijekom njihovog životnog vijeka, ako se može odrediti i provjeriti njihova novčana vrijednost; takvi troškovi mogu uključivati troškove emisije stakleničkih plinova i emisije drugih zagađivača te ostale troškove zbog ublažavanja klimatskih promjena.

Inače, trošak životnog vijeka kao kriterij odabira nije novost u javnoj nabavi. U mnogim državama članicama on se i sada koristi pod klasifikacijom (dosadašnje) ekonomski najpovoljnije ponude.

 

Najbolji omjer između cijene i kvalitete

Uvodna odredba 89 Direktive pojasnila je da „najbolji omjer između cijene i kvalitete” zapravo ima isto značenje kao i „ekonomski najpovoljnija ponuda” prema prethodnim direktivama (2004/17/EZ i 2004/18/EZ).

Dakle, postaje sasvim jasno da ono što je prema prethodnim direktivama predstavljalo ekonomski najpovoljniju ponudu, prema novim predstavlja najbolji omjer cijene i kvalitete. S druge strane, terminološki ekonomski najpovoljnija ponuda prema novim direktivama kao glavni koncept uključuje i najbolji omjer cijene i kvalitete (uz cijenu ili trošak koji također, sa stajališta naručitelja, mogu predstavljati ekonomski najpovoljniju ponudu).

Najbolji omjer cijene/kvalitete ocjenjuje se na temelju kriterija koji moraju biti povezani s predmetom ugovora, što je istovjetno dosadašnjim zahtjevima, ali koncept veze s predmetom ugovora značajno je proširen što je tema jednog od narednih blogova.

Značajan naglasak stavljen je na korištenje kriterija vezanih za kvalitativne, okolišne i/ili socijalne aspekte što reflektira viziju na razini EU-a o korištenju javne nabave kao alata za promociju socijalnih, okolišnih i inovativnih ciljeva.

Vezano za indikativnu listu kriterija koji se mogu koristiti pri korištenju najboljeg omjera cijene i kvalitete, Direktiva napokon pojašnjava da se „organizacija, kvalifikacije i iskustvo osoblja angažiranog na izvršenju određenog ugovora“ može koristiti kao jedan od kriterija. Do sada ovo je pitanje bilo nejasno, prvenstveno zbog presude Suda u predmetu Lianakis C-532/06. O razvoju sudske prakse po pitanju korištenja iskustva stručnjaka kao kriterija odabira pisat ćemo u jednom od narednih blogova.

Zaključak

Hipotetski, jedino ako hrvatski zakonodavac odluči iskoristiti opciju koja mu je dana u članku 67. Direktive da zabrani naručiteljima upotrebu cijene kao jedinog kriterija za odabir ponude, što nije izgledno, doći će do značajnijih promjena u javnoj nabavi.

Inače, sve ostaje isto kao i do sada!